Kulturno nasleđe
Muška nošnja
Obavezni delovi tradicionalne muške nošnje u zlatiborskom kraju su "košulja" i "gaće", zatim raznobojni vuneni "pojas", a posebno obeležje daju "pelengiri" ili "pelengaće", vrsta širih gaća od vunene ili lanene tkanine bele ili mrke boje.
Od gornjih haljetaka nošeni su "zubunić" ili "gunjić", zatim "đečerma", "džamadan" i "gunj".
Na glavi se nosio crveni fes sa kićankom, vunena pletena crna kapa "šubara", a posle srpsko-turskog rata osamdesetih godina XIX veka sve češće i šajkače. Zimi se oko kape obavijao tkani vuneni šal, a leti je nošen i slamni šešir.
Preko spomenutih haljetaka ogrtana je crvena kabanica, koju su ljudi obično nosili kada putuju na konju. Od obuće su nošene čarape, priglavci, nazuvice, "prijesni", "crveni" i "građeni opanci, isto kao i u ženskoj nošnji, i još suknene "tozluke" ili "dokoljenice".
Ženska nošnja
I devojke i žene nosile su dugačku košulju, dinarskog tipa, šivenu od konopljanog ("debelog" - "težinjavog beza"), zatim od lanenog - "ćetenovog beza", a za praznike i od polupamučnog ("podatkanog" i "pamučnog beza") platna. Od gornjih delova odeće nosio se kratak, crni sukneni jelek "prsluk", a preko njega beli sukneni "zubun", dok se ispod pojasa sa prednje strane stavljala uska kecelja "prežina". Obuvane su crne, vezene čarape i "građeni" opanci.
Devojke su bile očešljane u dve pletenice obavijene oko glave, a praznikom se stavljao plitki crveni "fesić", dok su oko vrata nošeni nanizi od zlatnog ili srebrnog novca. Zimi je nošena dugačka vunena nabrana suknja, a preko suknenog "prsluka" ili pak "grudnjak pamuklije" oblačio se "gunj", kratak sukneni haljetak s dugačkim rukavima. Neke žene oblačile su još i dugačku belu suknenu "aljinu" preko sveg odela.
Kao deo mladine i praznične nošnje imućniji ljudi imali su libade i svileni pojas "bojader".
Jedno od osnovnih obeležja ženske nošnje bilo je pokrivanje glave. Nosio se i nakit od suvih biljnih plodova, najčešće đerdan od "karavilja", koji kad se navlaži opojno miriše.
Narodna igra
Repertoar narodnih igara zlatiborskog kraja mogao bi se grupisati u orske igre (obredne i zabavne), igre sa posela, čobanske igre, dečije igre.
Među orskim igrama značajno mesto pripada obrednim igarama čiji se uticaji vide u svadbenom ceremonijalu, a cilj im je da zaštite buduću bračnu zajednicu od uroka, dok je u posmrtnom ritualu trebalo da omoguće pokojniku i vezu sa "ovim svetom" i da se pokojnik "isprati" na "onaj svet". Vašari su održavani u vreme preslava, crkvenih praznika, posle ophoda krstonoša, a igranke najčešće subotom.
Na poselima i prelima igralo se kada se završi posao. Igre sa posela, čobanske i dečije igre nisu imale muzičku pratnju. Učesnici čobanskih igara ili igara sa posela bili su uglavnom mladi pa su se mogle izvoditi lascivne i nepristojne šale, ili su se nadmetali momci kako bi dobili naklonost devojaka ili se dokazali svojim umećem i snagom.
Bez obzira koliko su bila zauzeta poslom, deca su nalazila vremena i za igru. Najomiljenije dečije igre su tutumiša, sinova, žmure. Tutumiš je isto što i današnja popularna dečija igra Ćorave bake. To igraju deca po celom užičkom regionu.
Pesma i igra zlatiborskog kraja
Naziv za igru uz pevanje ili sviranje je kolo i kolanje (kolalice, šetalice). Prvi igrač u kolu je kolovođa, a poslednji drži kraj. Reč kec, za poslednjeg igrača u kolu, koristi se poslednjih godina. U prošlosti se za vođenje kola često govorilo: voza kolo, kolovođira, dok se za ulazak u kolo kaže "vatati se u kolo".
Narodni svirači užičkog kraja koriste sviralu (frulu), dvojenice, kao i paljku i list, ali i instrumente industrijske izrade. U zlatiborskim selima igralo se i uz pratnju paljki i bubnja. Kao "uvozni" instrumenti, harmonika i klarinet takođe su našli svoje mesto u lokalnoj muzičkoj praksi.
Treba spomenuti i bleh orkestre (trubačke), koji su se u zlatiborskom kraju javili između dva rata, a do svog punog značaja došli su 60-ih godina prošlog veka, osnivanjem čuvenog Dragačevskog sabora trubača, a kasnije i Sabora trubača zapadne Srbije.
